Drugo pismo

Draga moja Mirjana,

Pišem ti iz stalske idile ležeći na slami dok se umesto zvezdanog neba nalazi nad mojom glavom drvena konstrukcija krova paviljona br. 3. Sa moje galerije (treće) koja se sastoji iz niza dasaka, a na kojoj nas tri imamo svaka po 80 cm u širini životnog prostora, posmatram ovaj lavirint, odnosno mravinjak bednika čije su tragedije brojne kao i oni koji žive ne zato sto su svesni da će jednom biti bolje, već zato što nemaju snage da prekinu sa životom. Ukoliko je to to.

Mirjana draga, tvoje pismo to si ti, volim ga kao što volim tebe. Tvoje reči i osećanja lepi su kao i tvoja spoljašnost, a tvoje saosećanje veliko kao sve drugo lepo što je specifično tvoje. Nemoj da se diviš jednom čoveku koji ima brze akcije. Drugi možda imaju više altruizma, a manje energije, više skromnosti nego ambicije, pa su im dela, mada velika, skrivena, a dela drugih više padaju u oči svojom odlučnošću i brzim izvođenjem.

Mirjana draga, ovde sada ima 2 000 žena i dece, skoro 100 odojčadi za koje ne može ni mleko da se kuva jer nema ogreva a prema visini paviljona i jačini košave možeš već da izračunaš stupanj toplote. Čitam Hajnea i on mi prija, mada imamo klozet udaljen pola kilometra i to za petnaest osoba najedanput, mada smo do četiri sata dobili samo dva puta malo kupusa za koji se vidi da je u vodi kuvan, mada ležim na malo slame, a deca sa sviju strana i svetlost gori cele noći, mada viču na nas „Idiotische Saubande” [idiotska svinjska bando] itd., mada nas zovu svaki čas na zbor i sve prestupe "strogo kažnjavaju". Zidova ima dosta. Ja sam počela danas sa radom u ambulanti, tj. jednom stolu sa nekoliko flaša i gaze, za kojim je samo jedan lekar, jedna apotekarka i ja. Posla ima dosta, ljudi, to jest žene padaju u nesvest itd. Ali se u većini slučajeva drže više nego junački. Retke su suze. Naročito kod omladine. Jedino što mi nedostaje jeste pristojna mogućnost za umivanje. Nama će doći još 2 500 osoba, a ima svega 2 lavaboa, tj. česme. Postepeno će sve doći u red i u to nimalo ne sumnjam. Bolnica će biti u jednom drugom paviljonu. Broje nas često, iz istog razloga su i paviljoni ograđeni žicom. Nimalo ne žalim što sam došla, već sam zadovoljna svojom odlukom. Ako ću svaka dva dana moći toliko da uradim za druge kao ova dva, onda će cela stvar imati mnogo smisla. Ja znam, čvrsto sam ubeđena u to da je ovo samo prolazno (što ne isključuje mogućnost da to traje i nekoliko meseci), kraj će biti dobar i ja sam unapred zadovoljna. Stičem svakodnevno mnogo poznanstava, iskustva, upoznajem ljude sa njihove prave strane (retki su oni koji i ovde glume). Mnogi ljudi se primaju kojekakvih „komandantština”. Mada bih mogla, ja se takvih stvari ne primam, moje ambicije nisu upućene u tome smeru. Mirjana draga, ti ćeš me prepoznati, ja se neću promeniti, tek sada osećam po svojoj staloženosti da sam prilično izgrađena i da spoljne stvari slabo utiču na mene. Samo bih volela da mojim roditeljima ova čaša bude pošteđena.

Pogledala sam, draga, na tvoj prozor kad su nas kamionom vozili na Sajmište, ali tebe nisam videla. Kada se idućeg puta sretnemo moramo da nadoknadimo u smislu drugarstva sve ono što tokom godine nismo činili. Šta znas, možda je tek taj rastanak tako neobičan… [tekst nečitak] …da doznam koliko te volim, koliko sam vezana za tebe mada tako često nisam bila s tobom.

Mirjana draga, ostani takva kakva jesi, jer si zlatna i ja te mnogo volim, tvoja Hilda.

9. XII 1941.