Sećanje na Sajmište posle Drugog svetskog rata

Kao što smo videli u delu sajta posvećenom istoriji logora na Beogradskom sajmištu, istoričari pripisuju Jevrejskom logoru značajno mesto u istoriji Holokausta. Judenlager Semlin nije samo mesto najvećeg stradanja Jevreja u okupiranoj Srbiji, već je u pitanju jedan od prvih logora u Evropi u kome je lokalna nemačka administracija, uz pomoć vlade u Berlinu (koja je u Beograd poslala gasni kamion) sprovela masovno ubijanje Jevreja. Američki istoričar Kristofer Brauning stoga tvrdi da je ubijanje Jevreja na Sajmištu ‘nagovestilo efikasnost i rutinsku hladnokrvnost koja će kasnije biti usavršena u logorima smrti’ i da zbog toga taj zločin treba posmatrati kao ‘začeće, u Srbiji, jednog šireg plana za uništenje evropskih Jevreja’.

Specifičnost Sajmišta kao mesta Holokausta često je, međutim, prenebregavana u posleratnoj jugoslovenskoj i kasnije srpskoj istoriografiji kao i u kolektivnom sećanju na taj logor. U periodu socijalističke Jugoslavije, stradanje Jevreja na Sajmištu posmatrano je isključivo kao deo šire okupacione politike koju su nacisti sprovodili u Srbiji, i kao manifestacija rasizma usmerenog ne samo ka Jevrejima već i ka Romima i Slovenima (Srbima). Slično drugim komunističkim zemljama, Holokaust nije bio tretiran kao poseban istorijski događaj uslovljen specifičnim istorijskim ili društvenim faktorima. Umesto toga, stradanje Jevreja interpretirano je kao ‘refleks fašizma’ (Cvi Gitelman), a sećanje na jevrejske žrtve artikulisano isključivo u okviru memorijalizacije ‘žrtava fašizma’, narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije.

U skladu sa ovim pristupom, u vreme socijalizma, Sajmište je tretirano pre svega kao mesto na kome je ‘tragična i herojska borba progresivnog čovecanstva protiv fasizma...ostavila svoje tragove’. Prva spomen ploča na Sajmištu 1974. godina, podignuta je u spomen ‘četrdeset hiljada ljudi iz svih krajeva naše zemlje’ koji su tamo ‘svirepo mučeni i ubijeni’. Identičan natpis nosi i ploča iz 1984., koja se i danas nalazi na travnatoj površini između Centralne kule i bivšeg Turskog paviljona.

Sajmište 1974Memorial 1984

Spomen ploče žrtvama logora Sajmište iz 1974. i 1984. godine

Tokom osamdesetih, redovne devetomajske komemoracije na Sajmištu bile su posvećene ‘revolucionarnoj prošlosti’ Beograda i sećanju na ‘žrtve fašizma’. Njihov cilj bila je ‘reafirmacija moralnih i društvenih vrednosti NOR-a i socijalističke revolucije’ a ne sećanje na Jevrejski logor ili Holokaust. Dominirali su motivi koji su odražavali simbolički poredak socijalističke Jugoslavije (‘otpor’, ‘jugoslovensko jedinstvo’, ‘prkos’, ‘herojstvo’ i ‘revolucija’) a vidljiva je bila i jasna hijerarhija žrtava koju je nametala dominantna kultura sećanja: borci, ilegalci, rodoljubi, taoci a tek na kraju - Jevreji, o kojima se govorilo isključivo kao o ‘prvim žrtvama Sajmišta’. Specifičnost njihove sudbine, odnosno činjenica da su Jevreji jedina grupa zatočenika Sajmišta koji su bili žrtve planiranog, sistematskog i totalnog uništenja, nikada nije adekvatno prepoznata.

Sličan trend nastavljen je i u post-komunistčkom periodu, iako Sajmište tada dobija drugačiju funkciju i novo značenje. Krajem osamdesetih ideja ‘bratstva i jednistva’ i kult ‘palog borca NOB’ koji su domirali kolektivnim sećanjem tokom prethodnih decenija počeli su da se povlače pred jednom novom, nacionalističkom verzijom prošlosti koja je u centar sećanja na Drugi svetski rat postavljala stradanje srpskog naroda u NDH. Pogled srskih istoričara i kvazi-istoričara, akademika, vladika, novinara i publicista polako se fiksirao na Jasenovac, koji - uz Kosovo - ubrzo postaje centralna tema nacionalnog sećanja. Ova ideološka promena u srbijanskom društvu nije zaobišla Staro sajmište. Tokom 90-ih istorija ovog logora interpretirana je u skladu sa ideološkom i političkom matricom srpskog nacionalizma. 1990. pokrenuta je inicijativa da Sajmište postane ‘Srpski Jad Vašem’, dakle srpski pandan jerusalimskom muzeju žrtava Holokausta, i mesto gde ce se obeležavati pre svega stradanje Srba u NDH. Iako ideja o ‘Srpskom Jad Vašemu’ nikada nije realizovana, tokom prošle decenije dominirala su selektivna i ideološki motivisana tumačenja istorije Zemunskog logora kojim je ovo mesto stradanja inkorporirano u dominantnu priču o Jasenovcu. Sajmište je tretirano kao logor ‘na teritoriji NDH’, kao ‘treći koncentrični krug smrti’ oko najozloglašenijeg ustaškog logora, ili kao mesto sa koga su logoraši odvođeni ‘na put bez povratka’ - u Jasenovac. Kada je, nakon vojne operacije ‘Bljesak’, u maju 1995., memorijal Jasenovac potpao pod jurisdikciju hrvatske države - i tako postao nepristupačan srpskoj nacionalističkoj eliti - Sajmište je postalo centralno mesto sećanja na stradanje Srba u NDH. Od druge polovine 90-ih pa do dana današnjeg, na Dan žrtava genocida, 22. aprila, neposredno pre tradicionalnog opela (pravoslavnim) žrtvama genocida u NDH (koji SPC služi u Sabornoj crkvi) i komemorativnih svečanosti posvećenih pre svega stradalim u Jasenovcu, polažu se venci pred spomenik na Starom sajmištu. Ovakve komemorativne svečanosti, čija je glavna tema sećanja stradanje u NDH, a ne u okupiranoj Srbiji, ima za posledicu marginalizaciju žrtava Jevrejskog logora na Sajmištu koje tako ostaju potisnute iz istorijskog sećanja.

Sajmište 1995

April 1995. godine: Otkriven spomenik stradalim u logoru Sajmište i žrtvama zloglasnog ustaškog logora Jasenovac

Činjenica da je u poslednjih šezdeset godina stradanje Jevreja imalo perifernu ulogu u kolektivnom sećanju na logor Sajmište, značajno je i za buduće uređenje ovog prostora. Postojeće interpretacije istorije Sajmišta, koje predstavljaju tekovinu dosadašnjih sećanja na ovaj logor, ne mogu se zanemariti. Veliki deo srpske političke i društvne elite i dalje je preokupiran stradanjem Srba kroz istoriju i, shodno tome, žrtve Holokausta posmatra isključivo kao sapatnike Srba, pogotovo ne kao zasebnu kategoriju koja zaslužuje svoj muzej. Drugim rečima, u Srbiji danas - zbog pristupa Holokaustu u socijalističkom periodu i tokom 90-ih - ne postoji svest o Holokaustu kao posebnom istorijskom događaju i jedinstvenom slučaju ljudskog stradanja. Stoga izgradnja memorijala na Sajmištu mora predstavljati deo šire inicijative kojom bi u matičnom toku istorijskog pamćenja u Srbiji Holokaust konačno bio prepoznat kao poseban objekat sećanja koji je sam po sebi vredan pažnje i poštavanja.

Naredne stranice sadrže hronologiju događaja iz posleratne istorije Sajmišta. Opširnija analiza sećanja na Sjamište biće dostupna kroz tekstove koji su u pripremi a koji će biti objavljeni u stručnim časopisima.